Strojarska tehnička škola Fausta Vrančića Zagreb

Napokon! Mislio sam da ovaj dan nikada neće doći, ali on je tu! Sve se ovo stvarno događa. Trenutno se bojim samo jednoga, da se ne probudim i shatim da je ovo u stvari san. Došao je kraj prisilnoj kreativnosti, cijeđenju rečenica iz kemijske olovke i ostalim „čarima“ pisanja „školskih zadaća“.

Zanima me hoće li mi sve ovo nedostajati? Mislim da neće. Ne želim se vratiti među mazohiste. I škola je uskoro gotova, ne mogu dočekati... Ali siguran sam da će mi nedostajati, najviše društvo, a najmanje „profesori“ koji ocjenjuju i pregledavaju bilježnice. Bože, kao da me netko stavio u vremeplov i lansirao dvanaest godina u prošlost. Zašto?! Zašto pojedinci toliko inzistiraju na bilježnicama? Imam ju samo za nekoliko predmeta u koje povremeno pišem, a za druge predmete ih uopće nemam. Jednostavno mi ne trebaju. I hrvatski je jedan od tih predmeta. Nemam potrebu zapisivati pod satom i to je moj izbor no to me ne spriječava da na kraju imam prilično visoku ocjenu. Problem nastaje kad profesori počnu „gurati prste“ gdje im nije mjesto i osuđivati moj izbor. Oko osamdeset posto mojih loših ocjena u imeniku upravo je posljedica takvih gluposti. I zašto sam potpuno skrenuo s teme? Zato što je zadnja zadaćnica! I tema je čak slobodna, nemam okove na rukama, nema ograničenja količine teksta.... Ma divota! Zašto svaka zadaćnica nije „posljednja“? To bi bilo odlično! Imam još pet minuta da sve ovo privedem kraju. Baš dobro što nas je Bruno pustio, a vidio sam da mu je „teško palo“. Isto kao i nama!

Gotovo je! Završne riječi? Oproštajni govor? Draga zadaćnice, ostavljam te zauvijek u svojoj prošlosti, prepuštam te uspomenama! Zbogom!                                         Domagoj Basrak

Uoči sportskog dvoboja profesori - maturanti

Profesorski dogovor: Kako se nositi s mladošću i preživjeti ?

Sportski ogledi profesori - maturanti u nogometu !

Sportski ogledi profesorice - maturantice  u košarci !